Nitko nije savršen. Ovo je uzrečica dobro poznata svima. Ponekad se koristi u šali nakon što nešto nismo napravili kako treba, ponekad njome želimo utješiti druge koji sumnjaju u sebe, a ponekad je ponavljamo u svojim mislima kad nas zarobi osjećaj bespomoćnosti i nezadovoljstvo samim sobom. No, vjeruje li itko zbilja u ove tri riječi?
Kad pogledamo oko sebe, vidjet ćemo ljude koji uvijek nešto na sebi ili oko sebe žele promijeniti. Možda skinuti koju kilu, imati više novaca, pronaći životnog partnera, promijeniti posao. Jednako tako, želimo biti više empatični, više motivirani, misleći da će to sve promijeniti.
Na nas u jednakoj mjeri utječe i ono iznutra i ono izvana. Kad je to zapravo započelo? Zašto smo počeli biti nezadovoljni samima sobom?
Nezadovoljstvo samim sobom počinje izvana
Od ranog djetinjstva pred nas se postavljaju kriteriji i očekivanja. Moraš spremiti igračke, inače nećeš dobiti sladoled. Budi miran i tih, inače će drugi misliti da si zločesti. Moraš imati ocjene kao tvoj prijatelj, inače se ne smiješ igrati. Ako drugi to mogu, zašto ti ne možeš?
Sve smo ovo slušali odmalena, u vrijeme kad se formiramo kao bića i kad nas okolina oblikuje u odrasle osobe. Dakle, naučeni smo podilaziti očekivanjima drugih unatoč tome što ona nisu zapravo naša. Ipak, neka od njih zapravo ni ne možemo dostići. Jednom kad smo odrasli i kad možemo odrediti svoja pravila – živjeti kako želimo – i dalje nas vežu stavovi i vrijednosti drugih. Ako ne odgovaramo njihovim željama, kao da nismo dovoljno vrijedni. Tako sa svim silama želimo promijeniti to što njima ne valja.
Do čega to dovodi?
Završit ćemo u vezama samo zato što su nas drugi neprestano ispitivali „kad ćeš pred oltar“, a ne zato što nam je zbilja stalo do te osobe i zato što s njom želimo provesti svoj život. Prihvatit ćemo posao koji je dobro plaćen, no radni su uvjeti loši i to nije nešto što želimo raditi, samo zato što su nas drugi uvjerili da je najvažnije imati puno novaca. Trenirat ćemo i upuštati se u rigorozne dijete samo zato što svi idealiziraju modele na reklamama, unatoč tome što smo zapravo fizički zdravi. Kupovat ćemo stvari koje nam zapravo ne trebaju i koje vjerojatno puno koštaju, samo zato što ih drugi imaju. I tako u nedogled.
Posljedica svega ovoga? Nismo osobe koje želimo biti, niti iznutra niti izvana. Nismo zadovoljni samim sobom; svojim ponašanjem, izgledom, stilom života. Mislimo da bismo trebali biti smireni i zadovoljni kao što to drugi naizgled jesu, unatoč tome što mi želimo nešto drugo od života. I svo se ovo nezadovoljstvo i pritajeno priželjkivanje gomila u nama. Naposlijetku nas izjede iznutra i manifestira se na sasvim drugačiji način: ili kroz bolesti ili kroz ispade emocija kad imamo najblaži mogući stimulans.
Kako se maknuti iz kruga nezadovoljstva?
Kako bismo prestali biti nezadovoljni samima sobom, potrebno je mnoštvo introspekcije te velika snaga volje. Ovo uopće nije lagan zadatak, no jednom kad ga savladamo, otkrit ćemo sasvim novu kvalitetu življenja.
Prvo moramo shvatiti tko smo mi. Jesam li kreativac ili analitičar, cijenim li više društvo ili samoću, jesam li tvrdoglav ili popustljiv? Sve nas ovo definira kao osobe. Moramo shvatiti koje su naše vrline i mane, bez onih koje smo si nametnuli zbog drugih, i prihvatiti ih takvima kakve jesu. Ako je netko karakterno takav da uvijek mora biti po njegovom, teško da će promijeniti tu svoju karakteristiku. No, može je prihvatiti u jednakoj mjeri kao i to da će ponekad morati popustiti. Poanta mana nije da ih mijenjamo, već da ih prihvatimo i naučimo živjeti s njima.
A jednom kad smo prihvatili sebe takvima kakvi jesmo, vrijeme je da i drugima damo do znanja da smo zadovoljni sobom. Bilo da nam drugi direktno nameću svoje želje ili ih samo ističemo u svojoj glavi, očekivanja i standardi drugih moraju stati. Što mi želimo raditi i što želimo postići?
Jednom kad odbacimo okove tuđih očekivanja, ali se i u jednakoj mjeri pomirimo s time tko smo i kakvi smo, osjetit ćemo nešto što većina ljudi nikad ne osjeti. Potpuni spokoj, mir i sreću. Znat ćemo cijeniti sadašnji trenutak i ono što imamo, a ne stremiti nečem višem, boljem ili veličanstvenijem. I baš nam se u tom trenutku otvaraju vrata za koja nismo bili ni svjesni da postoje. Vrata prema životu kakav želimo živjeti.
