Izvor fotografije : Pexels / Mikael Blomkvist
"Sviđa mi se kad me zibaš"
U shiatsu tretmanu koristim puno različitih alata. Ne biram ih unaprijed — ne znam ni od kuda ni s čim ću krenuti. Poslušam što mi klijent ima za reći: zašto dolazi, što osjeća, što mu treba. Ali isto tako volim dati prostor tijelu. Prije nego legnu, pozovem ih da osjete žele li krenuti na leđima ili na trbuhu. Već tu krene komunikacija s tijelom.
Smatram da je važno tijelu dati ono što mu treba — pa makar to bila naizgled sitnica, poput načina na koji započinjemo tretman. Svakom klijentu pristupam individualno. Nije sve za svakoga u svakom trenutku. Imam klijente na kojima radim vrlo lagano — mekani pritisci, nježno fascijalno istezanje, bez dubine i forsiranja. S druge strane, neki žele jači, konkretniji rad.
Jedan alat koji gotovo uvijek koristim je rocking — ljuljanje. I zanimljivo, to odgovara svima. Naravno, uz prilagodbu ritma, jačine i načina dodira.
Zašto nam toliko paše kada se ljuljamo?
Kad smo bili mali, nunali su nas.
Plutanje na luftiću. Ležanje u visećoj mreži. Stolica za ljuljanje. Svi znamo taj osjećaj — tijelo se smiri. Kad uzmemo bebu u ruke, instinktivno je počnemo ljuljati. To nam je prirodno. To radimo oduvijek.
Danas znamo i zašto. Istraživanja pokazuju da ritmičko ljuljanje ima utjecaj na mehanizme koji reguliraju san i smiruju živčani sustav. Pomaže tijelu da lakše prijeđe u stanje odmora (parasimpatičko stanje) i da u njemu ostane. Iako su istraživanja rađena s mehaničkim ljuljanjem (npr. ljuljajući krevet), princip je isti — tijelo reagira na ritam. U manualnom radu taj ritam dolazi kroz dodir, a tu se dodaje još jedna dimenzija — kontakt s drugim ljudskim bićem. Ja bih rekla da upravo to čini razliku.
Izvor fotografije : Unsplash / Mehdi Mirzaie
Tijelo zna kad je sigurno
Rocking u tretmanu koristim na različite načine. Nekad je to vrlo suptilno. Nekad je izraženije, s jasnijim ritmom koji se prenosi kroz cijelo tijelo. Ne radim ga uvijek isto, pratim kako tijelo odgovara. Ako osjetim da tijelo “prima”, ostajem tu. Ako ne, idem dalje.
Ono što često vidim je trenutak kada se nešto promijeni. Disanje se produbi, tijelo postane teže, kao da osoba više ne “drži” samu sebe. To su mali pomaci, ali jako jasni. I to nije nešto što ja napravim — to je nešto što se dogodi kada tijelo dobije pravi input.
Ljuljanjem ne idem direktno na problem. Često tamo gdje nas boli uopće nije problem. Uzrok je uglavnom negdje drugdje. Osjećaj olakšanja postoji kada radim na bolnom mjestu, ali ako se bavim samo tim dijelom, dugoročno ne činim puno za dobrobit. Tijelo je kompleksno i povezano. Ponekad bol nestane a da nisam ni taknula to mjesto — jer problem uopće nije bio tamo. Može biti na drugom dijelu tijela, na suprotnoj strani, ili je cijeli sustav toliko u grču da je nekoliko minuta ljuljanja bilo dovoljno da se “otpuste kočnice”.
Naravno, svatko reagira drugačije. Neki se odmah opuste, a nekima treba više vremena — kao da se tijelo prvo mora uvjeriti je li sigurno. I to je skroz u redu.
Rocking kao da probudi ono djetinje u nama — nešto razigrano i mekše. Često vidim osmijehe na licima klijenata, i to mi je jedan od najljepših dijelova ovog posla.
I možda nije slučajno da baš taj dio tretmana ljudi najviše pamte i komentiraju.
Zapravo, inspiraciju za ovaj tekst dobila sam nakon što mi je jedna klijentica, usred ljuljanja, sva razdragana rekla:
“Sviđa mi se kad me zibaš.”